Štejem sodo liho
sonce drevje trava
štejem pišem tiho
Roka bere piše
pod njo senca plava
tiho srce diše
V senci se zariše
tvoja nežna glava,
veter jo izriše.
Dlan nemirno išče
čez oči motnjava
tiho tiho tiše.
Veter naglo briše
kar tišine piše
tiho riše tiše.
(Edvard Kocbek: Izbrane pesmi, Cankarjeva založba v Ljubljani, 1985)